Pesmi v hrvaščini

Brodiš po potoku. Tok si.
Voda, koja prodire kroz zidove značenja,
koja liže kamenje i guta zemlju ispred sebe,
koja odnosi sjećanje i bukom rastapa misli.

Gaziš po snjegovitoj gori. Vrh si.
Vrh, koji odozgo gleda niz svoj trbuh i rasteže krajeve u osmijeh,
koji pritišće sjaj snijega uz obraze i ne osjeća mrzlinu,
što čezne po blizini i korača na pozornicu ledenika.

Klanjaš se. Ti si naklon.
Samo beskrajno nebo i fanfare iz sporednih nebesa.
Zavjesa si iza pozornice. I publika, koja ushićeno plače. Plač si.
U naklonu, sjedine u kosi naređuju usporene gibe.

Tvoje modre oči pokrivaju umorne vjeđe. Podrhtavaju. Drhtaj si.
Trenutak lažne bezbrižnosti.
Trenutak spuštanja u ništa.
Ne biti. Samo trepnuti.

Letiš. Sunovratiš. Čekaš da se tvoje tijelo razleti u milijunske djeliće.
Savijaš se u boru. U tišinu. Ta koljena, te ruke – stisni ih u sjećanje!
Iz jednog u drugi. Oblik.
Iz ovog u ono. Sazviježđe.

Potplati prekrivaju riječi. Riječi su pod tobom. Riječ si.

Ako si pričin

i tvoj pas je samo sjena
što lebdi u zavjetrini tvog tijela.
Samo tvoj ogrtač je do bljedila iznošen
i tvoj bol je tek izlizani kamen.

Ako je sve pričin

neka bude ocean lovište kišnih kapi
iz kojeg će izrasti cvjetajuća pustinja.
Neka s površine nestanu plivači
izbacit će ih, prije ili kasnije, na obalu.

Ako pričin je stvarnost

da, u njegovom procijepu naći ćeš istinu,
tek u snovima doseći ćeš daleke obale.
Snovi su plitki kao lokve vode,
kao svjetlucanje valova,
neka svjetlucaju plitko kao popodnevni san,
kao sunčeve zrake u odrazu prozora,
dok sve ne proguta zlatni prah.

I ako pričin je stvarnost

izgubi se i stvarno.
Snovi su plitki kao lokve vode,
kao svjetlucanje valova,
neka svjetlucaju plitko kao popodnevni san,
kao sunčeve zrake u odrazu prozora,
dok sve ne proguta zlatni prah.

Ja sam samo ostatak mrtve zvijezde.

Klizim po leđima neba.
Ljuske tjelašca kruže po kružnici.
Alge i olovni vojnici
stražare pred zaključanim oblacima.

Na bijeloj klupi se odmaram.
Ja sam samo ostatak mrtve zvijezde.

Gledam u tamu, u zelenu tamu.
Izlizane oči kruže po kružnici.
Sjene nebrojenih odsječaka
dogovaraju se za noćni susret.

Skinut ću svjetlucavi titraj.
Ostat ću gola. Posve gola.
Neću navlačiti kožu preko obraza.
Gola, potpuno gola
kružim po kružnici.

Iskočit ću.
Ja sam samo ostatak umrle zvijezde.

U sljedećem Svemiru
… možda sretnemo svoj lik
i progovorimo o stvarima
o kojima smo šutjeli

… možda otkrijemo
tko je bio sjenka
oko u ključaonici
dok smo punili zlatne škrinje lažima

promrzle će se ulice otopiti
i grane će svući ledeno lišće
pod sjajem novog sazviježđa
u sljedećem Svemiru

a možemo šutjeti
kavez otvoriti
i pustiti
sve riječi
iz svojih grudi
natrag u divljinu

i poletjeti u Tišinu
u beskrajnu modrinu
pretopiti se
pod svjetlošću novog sazviježđa
u sljedećem Svemiru

… jato se vratilo
da mu interpunkciju brišemo
Zemlja ima jednu stranicu zatvorenu
Univerzum leži u travi s rukama pod glavom

noć, noć

iznad grada
iznad krovova
dimnjaka
zvonika

iznad krošanja u parku
priča žabjih bara
koraka u bašti

iznad pospanih
reklamnih panoa
i zavoja tihih

iznad kokošinjca
čekajuć lisca

iznad nas
usnulih
u istoj košulji snova

noć
izgužvanog mjeseca
i rugajućih zrikavca